petak, 20.04.2007.
Amerikanci kažu da su donijeli slobodu i demokraciju, ali eto Iračani vole da se ubijaju
Irak četiri godine nakon pada Sadama Huseina
Zna se da ima realna Amerika i izmišljena. Ovu drugu, sami Amerikanci, a za njima i cijeli svijet zovu Hollywood. To je tvornica snova. Nijedna druga država u posljednjih stotinu godina nije toliko utjecala na razvoj koliko Amerika, i realna i izmišljena. Kao i ostatak svijeta i sami Amerikanci su žrtve svoje propagande i holivudskih snova, tako da često, ono što Amerikanci rade u svijetu, čak kad je i tako ozbiljno kao pravi, a ne filmski rat, počinje da liči na Hollywood, dok se ne pretvori u katastrofu, jer su u tvornici američkih snova nisu predviđeni scenariji u kojima Amerika donosi nesreću svijetu i samoj sebi. Tako to danas izgleda u reportažama iz Iraka. Sve sliči na slike iz filmova. Američki vojnici ponavljaju rečenice iz filmova. To nije samo njihova, nego planetarna kultura, jedino što je to u dekoru katastrofe skoro neobjašnjivih razmjera. Jedan zapadni list pravio je reportažu u vojnoj bazi oko aerodroma u Bagdadu. Tu nije bilo ničega prije četiri godine. Sad su Amerikanci napravilo grad za 50 tisuća ljudi. Iza zidova koji ih štite od napada i bombardiranja, tu je ostvaren američki san, bez kojeg Amerikanci nigdje ne putuju po svijetu. Isti dekor kao u Americi, iste pizzerije, ogromni restorani s američkom hranom, a ta vojna baza navodno se naziva Viktorija, kako bi drukčije nego pobjeda. Ova baza pobjede je posebna planeta u Iraku, piše ovaj zapadni list, kao da je svjetlosne godine udaljena o Bagdada, koji je samo na 15 km, gdje hara smrt, kao i bijeda od onog dana kad su Amerikanci i njihovi saveznici ušli u Bagdad. Vojnici naravno reagiraju drugačije. Najčešće su uvjereni da je rat izgubljen, da je situacija očajna, ali opet, kako to biva s ljudima, ne samo Amerikancima, opslužuju Iračane. Oslobodili smo ih, donijeli smo im demokraciju, a oni više vole da se ubijaju. Pa toliko gore za njih – kaže jedan vojnik. Ove reakcije zabilježene u svim reportažama. Amerikanci sad vide Iračane kao nesposobne, neodgovorne, a bogami i kao nezahvalne, preziru ih i mrze.
''Poslije svega što smo uradili za njih…''. Amerikanci su ušli u Bagdad 9. travnja prije četiri godine, slaveći veliki trijumf. Uslijedilo je rušenje i pljačka Bagdada, a već prvog svibnja u sad već čuvenom govoru američki predsjednik George Bush je objavio da je rat u Iraku završen velikom pobjedom. Sad nitko ne može da sagleda granice debakla – vojno, strateški, politički, moralno i to svuda, prvo u Iraku, pa u islamskom svijetu, pa kod američkih saveznika i na kraju u samoj Americi. Analitičari i američki kritičari kažu da je ovo najgora greška u njihovoj povijesti, a George Bush najgori predsjednik kojeg su imali. Taj je rat bio važan korak u globalnoj strategiji uspostavljanja svjetske imperije. Sad nema mjesta u svijetu gdje američka dominacija nije poljuljana, bar dijelom, zahvaljujući neuspjehu u Iraku. Problemi u Iraku su najmanje jedna od tri ratne faze. Prva u Afganistanu, druga u Iraku, a treća u Iranu. Kad bi se ta regija stavila pod američku kontrolu onda bi bio pokoren cijeli pojas od Centralne Azije do Bliskog istoka. To je bio plan. Sad se već govori i o neuspjehu i u Afganistanu, a komentatori sa jezom spominju mogućnost da Washington usprkos ovom neuspjehu završi i bombardiranjem Irana. To više ne liči ni na politiku, ni na zdrav razum. Nitko se ne usuđuje misliti tko će i kako stabilizirati ovu regiju nakon američke posijete njemu, jer skoro da nema ni jednog segmenta, ni društva, ni geografije koji nije razoren. Najgore od svega je što Amerikanci nisu skloni samokritici i izvlačenju negativnih zaključaka o sebi. Kod njih je obavezno da svaka javna osoba vjeruje u bezgrješnost Amerike i njenu veličinu, što povećava rizike i u Iraku i drugdje, jer ima situacija koje ni holivudske povijesti ne mogu da preokrenu.
- 22:49 -
srijeda, 04.04.2007.
Američko ‘’DA’’ – Rusko ‘’NE’’
Ovih je dana američki predsjednik Bush nazvao ruskog predsjednika Vladimira Putina i razgovarali su o postavljanju američkog proturaketnog štita u Poljskoj i Češkoj, te o Kosovu i Iranu. Oko Irana njihovi stavovi su nešto bliži, a oko Kosova i proturaketnog štita su potpuno različiti, iako je ta razlika prikrivena diplomatskim rječnikom. Ovo su sada dvije najteže teme za cijelu Europu. Postavljanje vojnih američkih baza u Poljskoj i Češkoj i naslijeđe rata Nato pakta na Kosovu. U slučaju Kosova Europska unija sprema najveću mirovnu misiju u povijesti. A kad je riječ o Američkih bazama, europska politička elita je kao smrznuta, osim u Njemačkoj gdje to izaziva otvorenu nacionalnu debatu. Više oružja ne vodi ka višoj sigurnosti, kaže vođa Njemačke Socijal-demokratske partije. Riječ je o militarizaciji europskog kontinenta čemu Europa nema snage da se suprotstavi, iako je protiv njenih interesa. Washington je ovih dana čak razgovarao i u Ukrajini o tom antiraketnom štitu, a Prag je započeo razgovore sa Washingtonom o izgradnji štita protiv većine Čeha. Koliko se Česi o ovom pitaju, toliko se cijela Europa pita o militarizaciji svog kontinenta. Na propagandnom nivou Washington tvrdi da je bezazlena operacija sa ciljem da se zaštiti Europu i Ameriku od država kao što je Južna Koreja i Iran. U realnosti nitko ne sumnja da je ovo vojni pritisak na Rusiju i Europu, a što se tiče zaštite riječ je samo o odbrani Amerike. S druge strane obnovljena Rusija se sad suprotstavlja ovoj američkoj politici. To u Moskvi stalno ponavljaju. Putin je izložio cijelu strategiju u jednom važnom govoru, nedavno u Munchenu, zato je ovih dana u telefonskom razgovoru Putina i Busha neslaganje i oko antiraketnog štita i oko Kosova.
U medijima se održava neopravdana neizvjesnost oko razvoja ove situacije. Kao da će se Moskva konačno složiti oko antiraketnog štita, ili kao da će Washington odustati ili kao da će Moskva opet podržati nezavisnost Kosova. Kako stoje stvari od ovog ništa nema. Ove dvije teme su dio velike Američke strategije u Europi. I jedna i druga su detalji širenja Nato pakta na cijelu Europu i na Ukrajinu, Bjelorusiju, Gruziju, čak i dalje. Zato i nove baze u Istočnoj Europi. Da Washington zaista hoće dogovor oko Kosova, gotovo je sigurno da ne bi baš sada iz sve snage gurao priču oko antiraketnog štita, koja je u Rusiji kao kap koja je prelila čašu.
Jedino još na pitanju Kosova Moskva može reći ne. Ovo opet istovremeno destabilizira cijeli Europu i odgovara američkoj politici koja ima za cilj održavanje zategnutosti između Europe i Rusije. Kad Moskva blokira odluku o nezavisnosti Kosova, ako do toga dođe, da se Rusija optuži za izazivanje kriza u Europi. Logika je čudna. Washington je vodio nelegalni rat na Kosovu, širi Nato pakt na cijelu Europu, usprkos garancija koje su prije date Moskvi da se to neće raditi. Postavlja antiraketni štit u Poljskoj i Češkoj, a mediji onda optužuju Rusiju da destabilizira Europu jer se sa ovim ne slaže.
Ne zna se ni kako će se u ovom slučaju ponijeti Kina zbog Tajlanda i zbog bombardiranja kineske ambasade u Beogradu u vrijeme Nato napada na Jugoslaviju. Da li Washington pristaje na kompromise ili samo nameće svoje odluke? Kada bi, naime, Amerikanci rekli nema više širenja Nato pakta, nećemo ući u Ukrajinu ili Gruziju, to bi već bio put kompromisa, ali do toga sigurno neće doći. Rusija se više ne smije povlačiti, a Europa nije u stanju da brani sebe, stoga će uslijediti težak period europskih problema, a možda čak hladnoratovski trenutak, a to je nešto drugo u odnosu na što smo navikli posljednje desetljeće na međunarodnim prostorima.
- 20:13 -
ponedjeljak, 26.03.2007.
Pedeseta Godišnjica Europske unije
Pedeseta Godišnjica Europske unije
Neke nas godišnjice obvezuju na neka sjećanja, bez obzira na gorčine i mučnine.
Europska unija upravo je obilježila pedesetu godišnjicu postojanja, odnosno potpisivanja Rimskog ugovora. Prošle godine obilježena je 15-ta godišnjica odcjepljenja Hrvatske i Slovenije i jedno i pol desetljeće raspada, druge Velike Jugoslavije. Integracija Europe, vidi se, pratila je dezintegraciju Jugoslavije. Sa današnje točke gledišta ispada, da Europa još nema svog ustava, a raspad Jugoslavije se završava.
Uspostavljanjem nezavisnosti Kosova EU i Zapadni Balkan izgledaju, nikad bliži jedan drugome, pri čemu su bivše jugoslavenske republike na različitim stepenicama, u odnosu na ulazak u EU. No, one već mogu biti sigurne, da im je taj ulazak, prije ili kasnije, već zagarantiran. Brojni problemi ostaju sa Srbijom, Kosovom, Bosnom i Hercegovinom i Makedonijom. Ali poslije svega što se dogodilo na ovim prostorima, Hrvatskoj je uspjeh u približavanju Europskoj uniji nesumnjivo markantan. Na samom početku devedesetih godina, odmah nakon pada Berlinskog zida Jugoslavija premijera Ante Markovića, smatrana je najjačim nezavisnim kandidatima za ulazak u EU. Ipak, to se pokazalo, u svim jugo- republikama bilo je preče da raščiste svoje strane i umišljene račune, pa da onda odvojeno krenu prema Europi sa tragičnim zahtjevom da se nove male države što jasnije međusobno podijele i da istovremeno što bolje budu povezane kad uđu u EU. Pošto su u jednom periodu, ratovi, agresije, etnička čišćenja, autoritarni režimi i ekonomska uništenja, beskrajno udaljili svijet Zapadnog Balkana, osim Slovenije od EU, ponovo je počelo ubrzavanje, što bar donekle ublažava gorčinu teških tragedija i grešaka. Ovako je sa strane Balkana, a kako je sa strane Europe, odnosno kako ona gleda na tu veliku rupu u sklopu te velike kontinentalne integracije?
Europa i Balkan, na to se može gledati kao na proces sazrijevanja i učenje na greškama i Europske Unije i Balkana. Europa je najprije sama obavljala poslove na Balkanu, pa ih onda prepustila Nato paktu, da bi ponovo krenula da preuzima političke zadatke na Balkanu. EU je zapravo uz pomoć Amerike postala prvi gospodar na Balkanu. Svi poslovi EU na Balkanu sa mnogo grešaka otvorili su put nastupa Nato pakta na čelu s Amerikancima, koji je uradio najteže poslove u Bosni i Kosovu, poslije čega EU ponovo dolazi do daha, odnosno do stvarnog prava i moralne dužnosti da nastupe na mekanom tlu Zapadnog Balkana. Pravi test za nju bit će sljedećih godina kontrola nezavisnosti Kosova. Danas se jasno oslikavaju dva govora o budućnosti EU. Jedan je pesimistički u samim zemljama Unije prepunih sumnji, podijeljenosti i problema i drugi u zemljama kandidatima, pa i ovima na Balkanu, koji Europu gledaju na horizont i put izlaska na svjetsku scenu. Oba ovo govora, vjerojatno su pretjerana i europski o opasnosti proširenja sa nerazvijenim Balkanom i balkanski s idealiziranjem života u harmoničnoj Europi. Ovi odgovori se ne bi smjeli miješati niti zamjenjivati da ne bi došlo do teških konfuzija i gubljenja iluzija.
- 22:57 -
